Iz dve nove Bognarove knjige
_________________________
236. (O književnim udruženjima)
Postao sam član Udruženja književnika Srbije i Udruženja novinara Srbije zbog regulisanja socijalno-invalidsko-penzionog statusa i zbog putnih povlastica za železnicu i avio-prevoz. Bilo koji pisac koji nešto drugo i više očekuje od svog udruženja zanosi se tri-vijalnostima. Stoga, izvinjavam se na slobodi, savetu-jem svakog mladog pisca neka sačuva svoju samoću i autonomnost od drugih kako bi mogao da postane i ostane autohton. Samoća je najrelevantniji preduslov autohtonosti.
237. (O Srpskom književnom društvu)
Naravno da nemam ništa protiv promena, novih ideja, pa ni novih udruženja, naprotiv… Međutim, veoma mi je zasmetalo što su pojedini književnici sebi dozvolili da o postojećim problemima razgova-raju diskursom paprikara sa Cvetkove pijace, čime su isprovocirali velike antagonizme, animozitete i polari-zacije. To, naravno, nikome ništa dobroga nije donelo, a bojim se da će posledice biti mnogo veće nego što nam se čini u ovom trenutku. Nijedno udruženje vam ne može pružiti ništa više od penzijsko-socijalno-in-validskog osiguranja i nijedno udruženje vas ne može napraviti većim piscem nego što jeste. Međutim, više je nego očigledno da mnogi ne misle tako pa osnivaju nova udruženja s manjim članstvom, stvarajući privid-ni prostor za veće „domete“ svojim delima i „delima“. Čelnici novoosnovanog Srpskog književnog druš-tva govore da je jedini razlog osnivanja ovog društva namera da odvoje kvalitet od prosečnosti. Naravno da je to čista laž i klimava „fasada“ za javnost. Reč je, zapravo, o već dobro poznatom estetskom egzorcizmu i hroničnom ignorisanju, prećutkivanju i šikaniranju individualno svesnih, p(r)osvećenih, autonomnih i nepotkupljivih pisaca. No, ne bismo se trebali mnogo iznenaditi ako se i u tom udruženju neki „talenat“ oseti ugroženim i ako za nekoliko meseci i iz tog udruženja dobijemo novo, još manje i još „radikal-nije“ udruženje…
Glas javnosti, br. 1112, 10. septembar 2001, Beograd
238. (O književno-čaršijskim glasinama)
O meni se do sada štošta pričalo. U principu su mi te priče veoma zanimljive, jer ponekad „saznam“ nešto o sebi što do tada nisam mogao ni da pretposta-vim da sam uradio. Jednom prilikom me je novinar pitao da li je tačno da pripadam takozvanom „Zivla-kovom krugu“… Kako odgovoriti na ovo pitanje osim osmehom? Jovana Zivlaka nikada nisam gledao kao personifikaciju Vite Karleonea, niti želim da verujem da se on bavi nekakvim perfidnim književno-politič-kim manipulacijama. Zivlaka poznajem i poštujem kao jednog od najvećih srpskih izdavača i sjajnog pesnika i esejistu i zbog toga mogu reći da se ponosim što jedan takav čovek veruje u mene i u moju poeziju i što imam njegovu bezrezervnu podršku. Ali, isto tako, moram da kažem da ja volim da učim iz svoje poezije i da svojim stihovima nikada ne želim da protivurečim, a jedan stih iz moje knjige „Anonimna besmrtnost“ upravo glasi: „Izvor samorodnosti je nepripadanje nikome“…
1997.
239. (O političkom angažmanu)
Činjenica je da nikada nisam bio politički angažo-van i tu ne mislim ništa da menjam, ali je i činjenica da čovek u vremenu integralne dekonstrukcije ne može biti apolitičan. To što nisam politički aktivan ne znači i da nemam svoj stav i da ne podržavam demokrat-ske promene u našem društvu. Ali profesija kojom se bavim nalaže mi da uvek budem po strani. Pisac mora da bude večni oponent. Dakle, ja sam aktivni posma-trač, ali ne i učesnik, ili, ako mi dozvolite da se poetski izrazim, ja nisam čovek, ja sam samo svest…
1999.
240. (O vlasti)
Pisac je a priori protiv svake vlasti i to je njegova nužna i jedina pozicija. Ali, vlast to ne shvata, nego pokušava pisca da podvede pod vlastitu strukturu, tako da on to doživljava kao nasilje i počinje da se bori ne samo za imaginarnu slobodu govora, izražava-nja i rada, nego i za prisutnost u društvu – za stvarnu ponudu stvarnih vrednosti tom društvu i kulturno-naučnom krugu…
____Izvor: ZORAN BOGNAR: EjDETSKE SLIKE , Službeni glasnik, Beograd, 2012, 177 str.; 20 cm. – str. 99-101
______________________
MRTVI SU JEDINI SVEDOCI
Možda smo svi mi u pravu, a možda su i oni. Možda je sve što govorimo stvarno istina. Možda su naše posledice prouzrokovane njihovom istinom. Možda su njihove posledice prouzrokovane našom. Možda su njihovi noževi bili oštriji, možda su naši bili brojniji. Možda nam nikad neće moći oprostiti, a možda ni mi nećemo njima. Postoje neke stvari koje se ne mogu oprostiti. Možda su njihove posledice prouzrokovane njihovom istinom. Možda su naše posledice prouzrokovane našom. Možda je reč MOŽDA samo ironični simbol čitanja između redova. Možda su oni bučnije rušili kuće, možda smo mi sve to radili tiše. Možda je tačna izreka da ko preživi istoriju piše. Ali vreme teče kroz cediljku istorije kao što niz krvavu reku teče poruka u boci:
„NE TRUjTE NAS VIŠEISTINAMA DVOINIM. DOSTA ]E BILO. MRTVI SU JEDINI SVEDOCI.“
__________ Izvor: VUKOVARSKE ELEGIJE, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012. – 195 str.; 20 cm. – str.: 53
1992.
____ ЛеЗ 0003180